ADVERTISEMENT

Dr Mirjana Anđelić, ginekolog i subspecijalista steriliteta i fertiliteta, objasnila je za Euronews Srbija da su trudnoće poslije 40. godine rizičnije, dok je nakon 45. ili 46. godine trudnoća s vlastitim jajnim ćelijama izuzetno rijetka. Trudnoće poslije 50. godine najčešće se ostvaruju uz pomoć doniranih jajnih ćelija i metoda vantjelesne oplodnje.

„Trudnoća poslije 40. godine je rizičnija trudnoća. Trudnoća poslije neke 45–46. godine je praktično nemoguća s vlastitim genetskim materijalom, odnosno s vlastitim jajnim ćelijama. Tako da sve te trudnoće koje su nakon 50. godine su sigurno iz doniranih jajnih ćelija“, navela je Anđelić.

Ona je istakla da javnost nema pravo da od žena zahtijeva da otkrivaju detalje o načinu na koji su ostvarile trudnoću, jer je riječ o njihovoj privatnosti. Ipak, ovakvi slučajevi ponovo otvaraju pitanje granica reproduktivne medicine, posebno kada je riječ o zdravlju buduće majke.

Zašto trudnoća u poznim godinama nosi veće rizike?

Prema riječima sagovornice Euronews Srbija, jedan od najvećih izazova jeste činjenica da trudnoća predstavlja veliko opterećenje za organizam. S godinama raste rizik od komplikacija, među kojima je i preeklampsija, ozbiljno stanje koje može ugroziti i majku i dijete.

Anđelić upozorava da rizici ne nestaju čak ni kada žena prije trudnoće ima dobre rezultate pregleda i ne boluje od hroničnih bolesti.

„Trudnoća je jedno zahtjevno stanje koje svaki naš sistem dovodi do nekih gornjih granica izdržljivosti i funkcionalnosti. Zbog toga se može desiti da neki od organa jednostavno uđu u problem ili da se desi ta preeklampsija, odnosno to stanje koje je rezervisano samo za trudnice“, objasnila je ona.

Pored preeklampsije, u trudnoćama u poznim godinama povećava se rizik od tromboze i ozbiljnih kardiovaskularnih komplikacija. Zbog toga odluka o trudnoći ne bi trebalo da se zasniva samo na mogućnostima savremene medicine i želji za roditeljstvom, već i na detaljnoj procjeni zdravstvenog stanja žene.

Odluka zahtijeva tim stručnjaka

Anđelić navodi da je i sama vodila trudnoće ostvarene u inostranstvu putem vantjelesne oplodnje nakon 50. godine. Takva iskustva, kako ističe, zahtijevaju posebno pažljiv pristup i procjenu rizika prije nego što se započne postupak asistirane reprodukcije.

Prema njenim riječima, neophodni su detaljni pregledi i procjena ljekara različitih specijalnosti kako bi se utvrdilo da li je organizam spreman za trudnoću i potencijalne komplikacije koje ona nosi.

„Ja sam vodila neke trudnoće koje su nastale u inostranstvu iz vantjelesne oplodnje poslije 50. godine. To je zapravo jedan proces u kojem moramo svi biti svjesni da ulazimo u jedno polje gdje se zdravlje žene i život žene stavljaju na kocku“, rekla je Anđelić.

Ona smatra da procjena mora da obuhvati kardiološke i druge specijalističke preglede, uz individualno sagledavanje svih zdravstvenih i psiholoških okolnosti.

„I prije nego što žena donese odluku sa svojim partnerom ili sama da će pristupiti takvom jednom procesu, ona mora proći sve detaljne preglede u smislu jednog konzilijuma: kardiologa, psihijatra, zatim hemostaziologa. Jednostavno, jedan konzilijarni pristup, da se tačno vidi da li su svi sistemi u potpunosti funkcionalni i da li će popustiti u toku trudnoće“, naglasila je ona.

Gdje su granice reproduktivne medicine?

Mogućnosti vantjelesne oplodnje i donacije jajnih ćelija promijenile su granice roditeljstva, ali su otvorile i važna etička i medicinska pitanja. Dok neke evropske zemlje dozvoljavaju postupke asistirane reprodukcije i u poznijim godinama, starosne granice i uslovi razlikuju se od države do države.

U Srbiji se postupci vantjelesne oplodnje o trošku javnog zdravstvenog osiguranja sprovode pod propisanim uslovima i starosnim ograničenjima. Konkretni uslovi zavise od vrste postupka i važećih pravila.

Za Anđelić, ključno pitanje nije samo da li medicina može da omogući trudnoću već i da li je takav postupak opravdan sa stanovišta bezbjednosti žene.