I sve je to važno i tačno. Ali u terapijskoj sobi često čujemo jednu rečenicu koja te svaki put natjera da zastaneš: “Pokušao/la sam da kažem. Niko me nije čuo.“

Nije samo do toga da ljudi ne pričaju. Pričaju. Samo što to često zvuči tiho, nekako usput, između dvije kafe: „Nešto sam umorna u zadnje vrijeme.” „Ne spavam baš najbolje.” „Sve mi je nekako teško.“

Ponekad to bude samo uvod u najteže i najbolnije rečenice koje osoba tek treba izgovoriti.

One sa sobom nose višestruku težinu. Osoba često jedva pronalazi riječi kojima bi opisala ono što joj se događa, a istovremeno nosi i strah od onoga što će uslijediti kada ih konačno izgovori.

Hoće li neko razumjeti?
 Hoće li pomisliti da pretjeruje?
 Hoće li joj reći da nije to baš tako strašno?
 Hoće li dobiti savjet koji nije tražila?

A onda, baš tada umjesto razumijevanja, uslijede rečenice koje smo svi nekada čuli: “Ma proći će, svi smo umorni.” “Ma sve je to u glavi” „Ti si jak/a, nemoj tako.” „Moraš malo da se trgneš.”

Nije dovoljno samo reći ljudima „progovori”. Ovogodišnji Svjetski dan mentalnog zdravlja podsjeća nas na ključni korak koji često izostane, a to je da te priče i glasove stvarnih ljudi zaista saslušamo.

Zašto je tako teško samo slušati?

Kada nam bliska osoba kaže da joj je teško i da se ne osjeća dobro u nama se nešto pokrene. Neprijatnost, briga, strah, ponekad i osjećaj krivice. I tada, potpuno dobronamjerno, radimo ono što nam je najprirodnije, pokušavamo da popravimo.

Dajemo netražene savjete. Umanjujemo težinu i značaj iskustva. Poredimo sa sopstvenom problematikom koja često bude “veća i teža”.

Osoba može reći da već sedmicama ne spava, a mi joj ponuditi savjet da ranije legne. Može reći da ima panične napade, a mi joj reći da se „samo opusti“. Može reći da je iscrpljena, a mi je podsjetiti da ima posao,

porodicu i mnogo toga na čemu treba biti zahvalna. Može reći da se bori sa dosta negativnih misli, a mi joj kažemo da “samo misli pozitivno”…

Kao da tješimo prebrzo. Mijenjamo temu. Želimo da problem riješimo što prije, kao da je pred nama neki neugodan zadatak.

Važno je razmisliti da li to radimo samo zbog druge osobe ili dijelom i zbog sebe.

Teško je biti sa tuđom patnjom i boli, teško je posmatrati, a savjet je najbrži način da tu nelagodu sklonimo sa stola.

Problem je što osoba sa druge strane to ne doživi kao pomoć.

Ona čuje poruku: „Ovo što osjećaš je previše. Hajde da završimo sa tim.“

I sljedeći put, vrlo vjerovatno, neće ni pokušati. Mi zaista možemo čuti nečije riječi, a da istovremeno ne čujemo njihovo iskustvo.

Hajde da probamo nešto zajedno

Sjetite se trenutka kada vam je bilo teško i kada ste to nekome rekli. Šta vam je tada najviše pomoglo?

Savjet? Ili to što je neko ostao i istinski bio prisutan na način koji vam je u tom trenutku najviše prijao.

Većina ljudi, kada im postavim ovo pitanje, ne sjeti se pametnih riječi i savjeta. Sjete se osjećaja da nisu bili sami. Da je tu bio neko ko ih je istinski čuo, vidio i doživio.

Jer kada slušamo samo da bismo odgovorili sa ponuđenim rješenjem često preskočimo najvažniji dio: Šta se toj osobi zapravo događa?

Zašto joj je teško? Kako ta teškoća izgleda u njenom svakodnevnom životu? Čega se plaši? Šta već pokušava? Šta joj je potrebno?

To nisu ista pitanja kao: „Šta da uradim da ovo dmah prestane?“

A šta ako slušanje nije dovoljno?

Slušanje je sjajno i ljekovito, ali ima svoje granice. Ako primijetite da osoba duže vrijeme ne funkcioniše kao ranije, da se povlači, loše spava, gubi apetit ili volju za stvarima koje su joj nekada bile važne, podržite je da potraži stručnu pomoć.

I ovdje je način važan.

Bilo bi sjajno da to ne bude: „moraš kod psihologa“, nego: „Brinem za tebe. Mislim da bi ti moglo pomoći da o ovome razgovaraš i sa nekim ko se tim profesionalno bavi. Ako želiš, mogu ti pomoći da zajedno pronađeš nekoga.”

Ako čujete da osoba razmišlja o tome da sebi naudi, nemojte ostati sami s tim. Slobodno je pitajte, direktno pitanje o suicidalnim mislima samo po sebi ne povećava suicidalne misli ili ponašanje, a ponekad osobi donese olakšanje. I odmah potražite hitnu stručnu pomoć.

I za kraj, da se vratim odakle sam krenula…

„Pokušao/la sam da kažem. Niko me nije čuo.”

Možda problem zaista nije u tome što ljudi ne pričaju o mentalnom zdravlju. Možda je problem u manjku prostora u kojem mogu reći istinu o tome kako su bez potrebe da svoje iskustvo prvo umanje, opravdaju ili učine dovoljno prihvatljivim za druge.

Da mogu reći: „Strah me je.“ „Ne mogu više ovako.“ „Ne znam šta mi se događa.“ „Znam da možda nemam razlog, ali meni je teško.“

I da odgovor ne bude automatsko popravljanje, ubjeđivanje ili poređenje s nekim kome je „gore“.

Nego: “Čujem te. Vidim te. Tu sam za tebe…”

Možda upravo tu počinje stvarna briga o mentalnom zdravlju. Zato, umjesto da ljudima samo govorimo da treba da pričaju, počnimo učiti kako da ih zaista čujemo kada progovore.

Pitajte ih kako su, ali stvarno i pitajte tako da zaista budete spremni čuti odgovor.

A onda nemojte žuriti da ga popravite.

Ne moramo uvijek znati šta reći. Ponekad je dovoljno da ostanemo tu i zaista čujemo ono što nam je neko pokušao reći.

(Autor: Dajana Kovačević, diplomirani psiholog i psihoterapeut)

(Tekst je realizovan u saradnji sa Udruženjem građana psihološko savjetovanje „Alba“, povodom Sedmice mentalnog zdravlja)