ADVERTISEMENT

Držao ju je izvjesni Seid na desnoj obali Vrbasa, naspram Kastela. Bila je odmah pored puta koji je preko mosta vodio kroz Tvrđavu, a imala je doksate nad vodom-

Dakle Banjaluka , ali i Sarajevo (1592. godine) imali su kafane prije Pariza (1671) i Beča (1683).

Sam čin prženje “kahve” je u Osmanskom carstvu bio državni monopol, tako da ni kafedžije a ni privatnici nisu smjeli pržiti kafu.

Prženje se obavljalo u državnim pržionicama zvanim tahmis. Prihode tahmisa država je izdavala u zakup.

Poznato je da je 1866. godine izdan banjalučki tahmis u visini od 6 500 groša za godinu dana, piše bosnae.

Najveću potrošnju kafe u Bosanskom ejaletu imalo je Sarajevo, Bijeljina i Banjaluka. Obzirom da je u navedenim mjestima propisana količina uvijek bila ispijena pije kraja godine, kao surogat kafi, koristio se nohut ili leblebija, koja se pržila i mljela.