Predstava "Umri muški" bila je povod za razgovor, ali smo s glumcem, profesorom i redateljem Admirom Glamočakom razgovarali i o iskustvu koje mijenja čovjeka na sceni i izvan nje. Uz humor o godinama i promjenama u kostima, otvorio je pitanja samopoštovanja, položaja kulture i tragova koje glumac ostavlja u tuđim životima.

Kada danas izađete na scenu u predstavi "Umri muški", izlazi li onaj Admir koji ju je stvarao ili ovaj sada?

Uvijek ovaj sada. Naravno, trudimo se biti zaigrani, veseli i mladi kao što smo bili devedesete. Međutim, priroda se nekako opire tome. Sve što ne stignemo ili ne možemo uraditi brzinom kojom smo mogli prije 36 godina pokušavamo nadoknaditi šarmom i zajedničkom igrom.

Nisu u pitanju scene, nego promjene i presvlačenja. Tačno znam na koji sam muzički takt već dolazio do vrata, a sada to ipak malo duže traje. Ali, eto, starost dolazi s godinama, što bi rekli mudri ljudi.

Jeste li mogli zamisliti da će predstava toliko dugo živjeti?

Zapravo smo pravili diplomski ispit Tatjane Šojić. Senad Bašić i ja, kao njene malo starije kolege, željeli smo joj pomoći od sveg srca. Zbog gužve na Akademiji zamolili smo da probamo i izvedemo predstavu u Kamernom teatru 55.

Tadašnja uprava predložila je da je ostavimo na repertoaru. Niz slučajnosti doveo je do toga da toliko dugo traje. Nama je neizmjerno zadovoljstvo što nam je nekako jednako lijepo kao i devedesete. Improvizacije koje su se dešavale u trenutku, one koje su bile dobre, zadržavali smo. Manje dobre smo odbacivali. Tako da radimo na predstavi na svakom igranju.

Šta Vam je iskustvo igranja tokom rata otkrilo o snazi teatra?

Shvatiš snagu teatra, živog čovjeka na sceni. To je ono što će, mislim, teatar držati vječno živim. Ne postoji ta vještačka inteligencija koja će zamijeniti živog glumca. Mislim, postoji vjerovatno, ali to neće biti to.

Rat je donio drugu vrstu pogleda na stvarnost. Naučio me da je grozno ako slažeš nešto na sceni, ako si nepripremljen, ako ne odigraš dobro sa svojim partnerom, ako nema dobre razmjene.

Koliko Vam je gluma pomogla da bolje čitate ljude?

Silom prilika, da. Ne volim uvijek što je to tako, zato što istina nije uvijek prijatna. Ali naučiš čitati ljude kroz ono što čine, a ne kroz ono što govore.

Šta ste s godinama naučili izbjegavati da biste sačuvali svoj mir?

Prepoznam, recimo, da me uznemirava ako odmah poslije buđenja i tuširanja uzmem novine ili odem na neki portal. Onda kažem: ne portal odmah po buđenju, možda nekad u toku dana. Kod nas je uglavnom svaki drugi naslov "užas". Kada pročitaš tekst, ponekad i nije užas, ali je bitno imati bombastičan naslov.

Posao, a prije svega život, naučili su me da izbjegavam stvari koje mi stvaraju nered u glavi koji mi ne prija. S godinama pažljivije biraš i prijatelje. Dođeš u fazu kada kažeš: sada je vrijeme da malo poštujem i sebe, a ne samo one preko puta sebe. Samopoštovanje doprinosi tome da čovjek slobodnije diše.

Kako biste ocijenili odnos prema kulturi danas?

Ako su ocjene od minus deset do deset, ocijenio bih ga nekom ocjenom koja je u minusu. Nažalost, živimo u vremenu u kojem se kulturne vrijednosti ne prepoznaju i ne uvažavaju.

Ima divnih predstava i filmova, darovitih mladih glumaca, divnih glumaca na zalasku karijere, reditelja i rediteljica. Ali vrlo je malo prilika da svoju vrijednost pokažu i dokažu na način koji su zaslužili svojim radom.

Nakon svih uloga koje ste odigrali, kako prihvatate to da vas publika najčešće povezuje s "Audicijom" i "Umri muški"?

Sve se svede na dvije ili tri uloge. A odigrao sam mnogo Shakespeareovih, Büchnerovih i Čehovljevih uloga, sigurno neke i bolje od "Audicije" i "Umri muški". To zna mali krug ljudi koji pažljivo prati teatar. Odigrao sam preko 150 premijernih uloga u teatrima, ne samo na ovim prostorima. Ali kada se pomiriš s tim da će na kraju ostati Mustafa Suđuka i Simonida, pa dobro, nešto je ostalo. Nedavno mi je čovjek, dok sam čekao taksi, govorio da je baš tog jutra gledao "Audiciju", da joj se svako malo vraća. Tako postaneš dio nečijeg života, ne htijući, ali na neki lijep način.